U projektu su sudjelovali učenici uključeni u slobodne aktivnosti škole.

Krenuli smo u izradu likova djece iz cijelog svijeta.Taj dio posla odradila je grupa koja se bavi keramikom. Započeli su izradom likova od posebne gline koja zatijeva i poseban način pečenja.

Nakon izrade i sušenja skulpturica, pristupilo se pečenju i bojanju likova. Bojanje je bilo poprilično zahtjevno jer su  učenici po prvi put radili bojom za raku tehniku za koju se ne zna kakva će biti nakon drugog pečenja i paljenja. 

Kad je ovaj dio posla bio završen, došao ne na red najteži, ali i najuzbudljiviji dio.

Raku tehnika podrazumijeva i posebno paljenje pečenih predmeta.

To nismo mogli odraditi u školi pa nam je, kao i mnogo puta do sada, u pomoć priskočio gospodin Dragutin Grgas Beli, akademski  kipar iz Zaprešića i „dobri duh“ naše škole.

Organizirao je završni dio izrade naših figurica u svom dvorištu pa smo 17. svibnja krenuli  u Zaprešić.

Nakon dobrodošlice gospođe i gospodina Grgas (začinjene jagodama, sokovima i toplim kiflicama), uz pomoć akademskih kipara Irene Škrinjar i Ivana Čačića krenulo se u avanturu pečenja i paljenja.

Prije samog pečenja figurice smo morali glazirati. Umočene u glazuru, figurice su pobijelile.

Pečenje je potrajalo, pa smo to vrijeme iskoristili da posjetimo Muzej Matija Skurjeni. Svi smo bili oduševljeni slikama koje smo vidjeli. Naš posjet su popratile i zaprešićke novine.

Ostalo nam je još malo vremena pa smo posjetili i Ogranak Matice hrvatske u Zaprešiću gdje je bila postavljena prekrasna izložba Janka Cicvarića, talentiranog dječaka koji se rado odazvao našem pozivu i porazgovarao s nama o svojim radovima.

Vratili smo se u našu radionicu na otvorenom gdje je upravo trebalo početi «paljenje» skulptura.

Ispred peći za pečenje keramike nalazila se hrpa piljevine. Dugačkim kliještima i s maskom na licu naša Irena je vadila vrele predmete i stavljala ih na piljevinu koja se, u dodiru sa skulpturom, zapalila.

Ivan je gasio vatru zatrpavajući plamen piljevinom. Dimilo se na sve strane. Nakon nekog vremena Irena je iz piljevine počela vaditi, još užarene, naše radove. Sa strahom smo gledali naš potpuno pocrnjeli trud. Iako smo znali da ništa nije uništeno, javljao se strah da nešto nije kako treba.

Profesionalci su sa smiješkom pratili naše reakcije.

Nakon što su se figure dovoljno ohladile,  prenošene su u plastične kadice s vodom gdje je trebala nastati čarolije. Spužvicama, četkicama i vimom počeli smo skidati spaljeni crni sloj ispod kojeg  se pojavljivala boja. Svi su bili oduševljeni onim što su vidjeli. Naša "djeca" su zablistala u punom sjaju.

Dok smo oživljavali svoje radove, posjetili su nas i reporteri Televizije Zapad tako da smo, osim u novinama, osvanuli i na televiziji. A nije da nismo zaslužili. 

Dok smo čekali da se ispeče druga „runda“ naših radova, gospođa Renata Grgas nas je odvela u šumarak iza kuće i pokazala nam kućicu na drvetu, mjesta za odmor svog sina. Pomalo smo zavidjeli Vidu Grgasu na njegovom skloništu.

Kad je došlo vrijeme povratka kući, striček Beli nas je počastio sladoledom i sendičima od jednog komada kruha i sedam slojeva narezaka. I sendvič je bio poseban, kao i sve ostalo.

Zahvalili smo našim prijateljima na pomoći i gostoprimstvu te nevoljko krenuli kući.

Bili smi ponosni na svoje radove i željeli smo ih pokazati drugima. Odlučili smo ih izložiti na Smotri učeničkih zadruga Grada Zagreba.  Zato smo svoje radove nadopunili materijalom, koji je osmislila i napravila naša profesorica Iva Pasarić uz pomoć profesora Luke Vukovića i koji se temelji na našim radovima. Izdavačka sekcija, koju vodi profesorica Duška Jurdana, u suradnji s likovnom grupom osmislila je i izdala knjižicu o djeci naše škole, a koji su došli iz drugih zemalja, „Podijelit ćemo radost i tugu ako si tužan“.

24. svibnja na XV. smotri učeničkih zadruga Grada Zagreba u OŠ Sesvetska Sopnica bili smo jako ponosni jer smo dobili pohvale za svoj rad od svih koji su posjetili naš izložbeni prostor. Kako smo bili samo gosti na Smotri, nismo sudjelovali u natjecanju, ali to nam i nije bilo važno. Najvažnije je da smo ponosni na sebe i svoj rad. Ne manje važno je i iskustvo koje smo stekli družeći se s pravim umjetnicima u Zaprešiću i kojima se od srca zahvaljujemo na svemu.  

Nakon Smotre naši radovi su dobili svoje mjesto na ulazu u školu.